Anka Žagar: Vrijeme od jedne kave
igraj se sa mnom, lišće
ne možeš tu. Tu idu auti
da da. slažemo se u razlikama
ne želim da me izgubiš
a što grm govori
komarci će doći ako budeš plakala
a tko je za koga onda narastao
on lijep i ozbiljan kao opera
on na lijevi bok naslonjen i nijem
mrtveći sav zrak oko sebe kako se zbivao
i još steže
srce, a hoće li ti se otvoriti ruža
čije znanje jest osjećanje
ako ne može biti čudo
neka ne bude ništa
svemirska usamljenost stabljike
što me tako čisto gleda
eruptivna tišino
možeš. ti si uvijek baš
sada, idi lišće zaboravit ću te
i kaže nikada
i kada će to biti
Vesna Biga: Vodila sam svoju sjenku na uzici
Vodila sam sa zebnjom svoju sjenku na uzici, tješeći se
da još uvijek negdje postoji ponebljeni krajolik
i lišće na stablima koje s lakoćom zamrsi svaki odraz,
sakrije ga u krošnju ili pretvori u crtež psa,
koji nije lako pronaći, kao što je mene lako pronaći ovdje,
mene i moju sjenku na uzici, urezanu u beton.
Ovdje vlastita sjenka može iznebuha dobiti zube i ujesti
za srce svoga vlasnika ili nestati zauvijek u nekom od šahtova,
isparenja koja dolaze odozdo oduzimaju dah!
Ovdje buja zid i propinje se ekran, dok iz metalnog gustiša
motri neumorno oko. Ovo oko iz čista mira,
jednim treptajem lomi odraz, pregriza uzice sjenkama
i uživa olako u balonima koji se dižu nebu.
A tko će onda mene i moju sliku prepoznati takvu, bez sjenke?
Tko? Oni praznih vjerica ionako sumnjaju u sve,
pljuckaju uokolo i preskaču svaku šestu kocku na pločniku.
Oni iz čisto sebičnih pobuda traže najbliže drvo, dimnjačara,
dugme koje tuče urok, ili tapetu s nacrtanim godovima,
oni po svemu udaraju triput!
Vesna Parun: Kad bi se moglo otputovati
Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.
Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
Denise Levertov: Upad
Nakon što sam odsjekla svoje ruke
i uzgojila nove
dođe nešto za čime su čeznule moje bivše ruke
i zamoli me da ga uljuljam.
Nakon što su moje iskopane oči
izblijedjele i nove se uzgojile
dođe nešto za čime su plakale moje bivše oči
i zamoli me da se na nj sažalim.
Preveo: Petar Opačić
Gwendolyin Brooks: Kad zaboraviš nedjelju
A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam…
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem…
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slivali jedno u drugo…
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio
Preveo: Željko Bujas
Wislawa Szymborska: Preblizu sam
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne kotrlja prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
a da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
A bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.
Preveo: Zdravko Malić
*slika: Danijel Žeželj (dzezelj.com)
Monika Herceg 
Leave a Reply