Bila je to prva zima koju sam vezala uz osjećaj usamljenosti. Čitav studeni grane su visjele ogoljene, šuma je stršala nad pustim bijelim poljima, i da nije jurilo kamenje niz nju, šuma bi u toj grobnoj tišini stajala mjesecima.
Gazili smo kroz do koljena dubok snijeg vraćajući se iz škole te iako smo imali tek niske kožne cipele u koje bi nam, pogotovo djevojkama, lako upao snijeg, zastali bismo uz izvor Zrinčice da bismo se gađali grudama i bacali po snijegu sve dok nam ruke ne bi postale sasvim crvene, utrnute od hladnoće, a noge otekle od ozeblina. Svakog bih dana obukla dvoje pletene čarape stegnute na bedrima, ispod porketske haljine još jednu cicanu suknju da me vjetar ne propuše te zakopčala zeleni kaput do grla. Kad god bih se spustila u njemu, braća bi mi govorila da me mogu objesiti na zid mjesto krispana. Te zime njih nije bilo, činilo se da neće biti ni krispana, sve je nagoviještalo moju iščekivanu samoću.
Zaboravljala bih na tu svoju sudbinu u tim rijetkim igrama poslije škole. Vrijeme mi tada ide sporije, samoća će ipak morati pričekati, djeca su šarene točkice usred bjeline. Iz te daljine sigurno izgledaju kao mete.
Trčala sam od raskrižja prema našoj ulici s kosom punom snijega, jurila sam za Terezom s grudom spremnom u ruci da bih joj je bacila ravno za vrat, čime sam zaslužila da me sruši u snijeg posred ulice i zatrpa njime gotovo cijelu.
Trčala sam prema kući kao da će se nešto loše dogoditi ako još i sekundu ostanem u snijegu, a zapleo mi se u kosu toliko da je na vrhovima bila sasvim bijela. Čim sam utrčala u praznu kuću, osjetila sam olakšanje te pošla što brže na kat, skidala sa sebe svu mokru odjeću, rasprostrila je na stolce i po podu da se suši te obučena u suhu odjeću, ogrnuta kaputom, pošla k majci u staju.
„Ajde, nasipaj im hrane“, naredila je.
Prebacivala sam im travu vilama, a ona je čistila balege sa sijena.
„Došlo je pismo danas“, rekla je.
Nisam se isprva obazirala. „A? Kakvo pismo?“
„Od Jose i Nike, iz vojske.“
Poskočih „A? Šta pišu? Đe je to pismo?“
„Spremila sam ga ja, pokazat ću ti“, obriše čelo uspravivši se, „piše da je teško. Hladno je, vježbe su naporne…“
„Bože!“
„Niku su poslali na front.“
„Đe su ga, a?“
Pustila je grablje. „Da. A prije il kasnije, i Joso će za njim.“
„Kakav front, mama, što to govorite? Pa to je prebrzo, kud već!“
„Rat je, Kate. Nema se vremena. Ne brini, piše Joso da mu je brat dobar vojnik, kaže vako, rekli su da je nadaren. Da zna on sve to. Bit će on dobro.“
Stajala sam tamo, udisala kravlji izmet i miris zime koji je podsjećao na suho meso, i nisam ništa mogla reći.
„I vraćaj se brže iz škole ubuduće“, bilo je zadnje što mi je rekla, „danas je opet padalo kamenje, fala Bogu dragom nije niko nastrado“, nastavile smo raditi u tišini.
Više mi nije dopuštala da idem na ispašu, pa bih morala raditi oko kuće i u staji. Htjela sam pitati oca za školovanje, bližila mi se posljednja godina, no bilo me strah. Iz nekog razloga nisam uspijevala s njim razgovarati duže od pozdrava, a i oni su mi sve teže išli, zastajala bi slina u grlu čim bi mi se obratio.
Oprala sam ruke do laktova u sapunu, presvukla se i ostavila radnu košulju da se provjetri uz odškrinut prozor te zatražila od mame pismo. Čitala sam u svojoj sobi Josipov nejasan rukopis, vrludale su rečenice po zgužvanom papiru, slova stajala kruta, više uglasta nego zaobljena; neke je rečenice pisao onako kako smo ih mi izgovarali, naprimjer napisao je: ‘Nemamo tuda astala al raširi se po podu kaka krpa i onda tuda metnemo svi kruva il suvog mesa il šta se dobi od ovi žena tu pa jedemo kad se stigne i dobro je, nijesam još smršo ništa.‘ A neke su rečenice bile napisane onako kako su nas učili u školi, iako je bilo očito da ni sam nije siguran kako bi se trebalo pisati, naposljetku nitko od nas nije bio i bilo nam je lakše uvijek pisati onako kako smo naučili govoriti. Zato i ne znam zašto je napisao: ‘Niku su poslali na front jer kažu da liepo uči, znaš on oduviek ima više jakosti u tijelu negoli ja. Al ne mogu kazat da ne izdržavam dobro zasad al je težko.’
Pretakao se njegov rukopis i pravopis kroz cijelo pismo, a meni je svaka riječ bila draga, koliko god čudno ili neuredno ispisana. Spremila sam pismo i pomolila se, prvo za jednog, pa za drugog brata.
Odjeću smo posušile ipak uz štednjak u kuhinji, a onda ugasile vatru i otrčale na kat, u prizemlju bi postalo suviše hladno. Majka bi ugrijala krevete vrućim crijepom, a onda bih ja sjedila umotana perinama i gledala kroz prozor na svoju šljivu. Drvo je stajalo onako smrznuto i mršavo nasred dvorišta, odrezanih grana. Bar sada nisu imali što jesti s nje. Čim bi mi pogled makar i na trenutak pobjegao prema šumi, osjetila bih miris krvi i leševa s dalekih bojišnica kako se širi kroz ogoljena debla. Kako je granje bilo ogoljeno, činilo mi se da bi se kroz njega lakše moglo vidjeti sve ono što se događalo naizgled daleko. Tamo negdje, iza tih je krutih linija zbijenog drveća i vojni logor, sada na podu rasprostiru krpe i jedu, svi muški glasovi koji ovdje nedostaju tamo se ore unutar jedne prostorije, a kruh koji jedu hladan je i žilav, žvaču ga dugo, pa im se čini da jedu i više, tako su siti i to je i dobro za njih, pomislila sam, što jedu lošu hranu. Hladno je i njima, a tko zna čime se griju. Kako bi tek hladno biloležati ranjen u snijegu usred te šume. A šuma je puna tih hladnoća.
Mislili smo, proći će zima i kamenje će prestati puniti ulice i dvorišta. Zima je prošla, a kamenje je sve više padalo, nekad češće nego sama kiša, samo bi zatutnjilo u bilo koje doba dana ili noći. Otac je sve više bio kod kuće da ne bi i njega tražili po drvarnicama duboko u šumi. Sada su i pucnjevi dopirali do sela, mogli su se čuti sasvim jasno. Brojili smo ih kada nismo imali što raditi. Sjedimo mi djevojčice u nečijem dvorištu, zatutnji rafal, pa koja prva vikne: „To je mitraljez!“ ona je pobjednica, a mi joj moramo nositi kantu s vodom sljedeći put kad idemo puniti na izvor. Ili netko prepozna strojnicu, vikne brzo i skoči s mjesta, a paljba i dalje traje. Julijana je za svaki hitac bila uvjerena da je puška.
„To je jedino šta znaš!“
„E, al jel bajuneta, šta velite?“ pravila se važna Jana.
„Šta je bajuneta?“ pitala sam.
Jana mi se nasmijala, a onda unijela u lice i rekla: „Pitaj ćaću, on ih ionako kupuje za nas.“
Bila sam u stanju nasrnuti na nju, vjerojatno i bih da nije opalio top. Njega nitko nije pogađao, šutjele smo stisnute.
„Bolje sjedite u kući i molite se za naše, nego šta laprdate“, rekla nam je Marija kad smo utrčale unutra, no nisam je gledala u oči, već u otkrivene grudi koje je brisala krpom za trpezarijskim stolom „Odi, daj, primi ga!“ zazvala me i gurnula mi Pericu u ruke. „Drži dok se obučem.“
„Ima li ikakog glasa o Mateju?“ pitala sam da bih išta rekla.
„Jok.“
Naljutila se na to pitanje, no nije joj se moglo zamjeriti. Kakve god vijesti bile, nisu imale kako stići do nje. Jedina cesta što je vodila iz Zrina bila je pod opsadom, a tko god je pokušao izaći, ne bi se vratio; pričalo se da imaju oružja svih vrsta, za mnoga od njih nisam ni čula, a kada bih pitala oca tko su ti ljudi i zašto nam to rade, rekao bi bijesno, tako da sam ga se i sama ponekad bojala: „Vlaji! Eto ko! Hoće nas otjerati s naše zemlje!“
Tereza se bojala svog oca već godinama, a ja sam taj strah upoznala iza Božića četrdeset i druge, kada je sve češće vikao na mene i sestru. Znao bi nas istući i kada nismo ništa skrivile, bilo bi dovoljno da ostane otvoren prozor pa se kuća hladi, a može i netko upasti kroz njega, govorio je; ili da zakasnimo iz škole, dobijemo lošiju ocjenu, sporo radimo u štali, ili da kuća ne bude pospremljena na vrijeme ili štogod drugo. Otvoreni prozor i vrata su ga pak najviše ljutili. Iza Nove godine rekao je da ćemo ih zabarikadirati. Prvo smo sve tri mislile da nije ozbiljan, da ga je spopala bjesnoća, možda je usput i štogod popio, no jednog je dana skupa s Aleksandrom prikovao letve na sve prozore u prizemlju kuće. Sjedili su nakon toga njih dvojica u zamračenoj prostoriji, izvadili na trpezarijski stol oružje i municiju, prebrojavali ga i zapisivali. Tanjuri su ionako zjapili prazni, brojila se živad kao da postaje izumrla vrsta na čitavom svijetu i onda je valjda bilo u redu mjesto hrane na stol rasprostrjeti puške, kubure, jednu bajunetu, eto napokon sam je vidjela, i jedan revolver. Kotrljali su se metci kako su njih dvojica šaptali, a mi smo u tišini namotavale lan na tube koje smo onda naguravale u ormare.
_________________________________________________________________
Ilustracija: Danijel Žeželj (https://dzezelj.com/)
Monika Herceg 
Leave a Reply