možeš li se još jednom okrenuti?
sanjam:
parkirala sam u slijepo dvorište u mraku
preko gaženoga stakla i rezanaca lima
došla sam tek tako
malo poslije ponoći
slijepiti mu na lice slatkastu glazuru
ljuštim se od pomisli koliko je kasno
razvila sam vještinu voljeti na brzinu
po čelu mi izbijaju purpurne stigme
ruke skrivam
dlanovi
puni bušotina
klonula sam u zagrljaj čovjeka koji žmiri
taj kut
ta perspektiva
taj kadar bijelog filma
ključna riječ:
pedantno
ni sebe u ovo ne mogu uvjeriti
mora da sam zbilja bila lijepa
kad sam na oštrom titlu ekrana
prerezala jauk
u žuto sunce
bill i scarlett
hoteli su muzeji.
okna kao okviri remek djela
na pedeset i dva kata nebodera
zaglavila su ljude unutar kvadrata.
nijedan prozor ne da se otvoriti.
izložila sam se pred svima.
sjedim nalijepljena na staklo kao titl za suntory hibiki broj 17.
zvukovi pakirani u vatromet
pretvaraju se u piktograme.
tišina se ulijeva u zlato.
kao manžete.
okrećem dvogled na suprotnu stranu.
jednim potezom japanskog noža
bušim napeto platno neba
i pretvaram se u mjehurić
u destilirano disanje.
šteta je odustati
sada kada napokon više nismo zvuk.
kiša.
kiša je limeta
prolivena po zubima
po dentalnim privjescima koji žvaču kapi.
beskrajno joj zavidim.
rastezljivoj
sudarenoj
nepozvanoj
nenadanoj
niotkudnoj
uključivoj
zreloj
u praznoj zdjeli
na punoj postelji.
morske datule
žene žive u zaključanim tijelima
u početku im je to dano u amanet
i potrebno je puno da nauče kroz dodir da su tijela pomična
pamučna
i nimalo mučna
meso žene u školjci na jastučastom dnu mora
dostupno je onima koji nježno podupiru vjetar
i koji prstima odašilju
na momente tragično
jasnu odlučnost da žele baš prstace
pa blagim pritiskom kvake prema dolje
otvaraju vrata podmazana povjerenjem
prijeđu pragove
razdvoje vodu
i uvjere ženu u orgazam cjeline
žene se tada otvaraju same
uranjaju u ekstazu kao u efekt placeba
sloboda pokreta šiklja im kroz ruke
a tijelo se iz školjke rasprsne u zraku
no na prvi zvuk mreže ili noža
uvuku se u vlastitu krivinu vrata
žene željne životnoga žara
žustro se tad bace na sebe
same
versailles
ženo
prolazna
uska
tajnovita
potencijalno uzbudljiva
vlažna u zakutcima
divna si kad si olovna
divna si jer si mračna
prašnjava po stjenkama
i devijantna u grlu
haustor i prolaz za bicikle bez lokota
spremište za kofere bez navlake za kišu
uzmi jaglace
umetni ih u svoje rupe
zemlju u sebi već imaš
navodnjavanje isto
ispruži se na krevetu
miriši na ilovaču
gledaj se
dodiruj se
dozvoli kukcima da te obilaze
na kraju se uberi
i ako to nekome vulgarno zvuči
neka legne na zebru
siva praznina bijela crta
siva praznina bijela crta
fitoterapija
stavio sam pred nju vrijeme koje nam je preostalo
žvačem joj minutu
sporo
ulazi mi u kosu kao da spušta temperaturu
čini mi se uvukla me u sondu
sunce joj se cijedi uz glatku kožu
penjem joj ruke na čelo
sve je oko nje tako ljekovito
vezao sam je za sebe kao pamučnu omču
ljubio sam je tektonski uzdrmanu
disao kao da joj otpuhujem maslačak u lice
i pravio se da je mala kugla fenjer kojim po njoj tražim ključ
pripala mi je nebranjena istog trena
cijedila se uz mene kao niz usta traka dinje
dođi da te se namirišem
to joj nitko nije rekao
njoj izgleda nitko ništa nije rekao
dok pod njom izvlačim deku u smjeru svoje želje
zubi su zrcalo u kojem je slobodna
smije se prevaljena na bok
i sva se pretvori u modra usta
ivančice klasje šuma
sve je nebo
great expectations
gledao sam ju sinoć
djevojku u napi
spoj svih žena iz moje prahistorijske podsvijesti
kuhala je i poželio sam da nemam glavu
koja me priječi da ju zagrlim s leđa
sjeckala je cijedila rezala i ribala
i ja sam znao da se od budućnosti nećemo najesti
gleda jesam li dovoljno slan
poznaje mi okuse jer me i izmislila
vičem
nisam savršen nisam savršen
šupalj sam kao i tvoja post porođajna depresija
nisam joj rekao baš ništa što o sebi već nije znala
i volio bih znati kakva je stvarno
i bi li me željela kad bi me upoznala
bez ovog opojnog naboja od neznanja
bila je okružena začinskim biljem
oko nje je mirisao celer
a ja sam pomislio kako je moćno
izrasti iz smeđe grude zemlje
salto mortale
okamenjeno ju gledam
mrzim ju jer mi se objavljuje u bolovima
kažnjavam ju što se raspada na velike komade
puna razumijevanja
tog prokletog razumijevanja
odveo sam je na galapagos
da joj na otoku gdje se miješaju kosti iskopam ugljen iz očiju
učio sam je pljuvati s litice
rekao sam joj
baci sve što te gnječi niz ovu staru pukotinu
pljuj
znam
neka su mora samo tvoja
i rijeke koje nosiš samo ti razumiješ
ali pljuj
ili to
ili
tumor
more je urlalo u epileptičnom napadu
pjena se razlijevala po putenoj vodi
gurao sam ju s ruba i vikao na nju:
raspadni se od svega od čega si ikada nastradala
moj glas je pucao nad ženskom grivom
iz nje su žene vrištale kao školjke
rzala je od straha
a ja sam trebao odgovor
u kojem joj pravcu ispružiti korak
skarabej
jednom sam u siječnju na gornjem gradu
zakonom zabranjen sjedio na klupi
i držeći u krilu žensko tijelo
gledao u stan u kojem je gorjelo svjetlo
okovao sam ju rukama kroz pernate rukave
potrbuške naslonjenu na drhtavi torzo
i uvučen kroz ključanicu stana koji izmišljam
rekao sam
opet si ostavila svjetlo upaljeno
iz sigurnosnih razloga prešućujem opisati kraj
mogu samo reći da sam ih vidio
torakalne leptire izbrazdane kore
egzaktne i krvotočne
uzemljene i neizdržive
i da sam ostavio šal umjesto cvijeća
crna zaobljena tijela balegara
podižu teret teži od njih samih
noću koriste zvijezde za orijentaciju
za prijelaz koji ih prenosi na drugu obalu
Monika Herceg 
Leave a Reply