Kako pisati o ratu, a ne pisati jednu te istu priču iznova? Maryam Madjidi, Dulce Maria Cardoso, Sofija Andruhovič i Haska Šijan u zadnjih su nekoliko godina na europskoj književnoj sceni objavile nagrađivane romane u kojima se na inovativne načine bave temama egzila, izbjeglištva i identiteta, herojstva i povijesti, patrijarhata i slobode, sadašnjosti i budućnosti oblikovanih ratom i sukobima. Ti su se sukobi dogodili na europskom teritoriju, ili su izazvani (većim ili manjim dijelom) (post)kolonijalnim politikama europskih država u koje su junaci/kinje romana izbjegavaju/imigriraju u neku (koliko-toliko) sretniju europsku budućnost. Generacijskoj i ishodišnoj šarolikosti unatoč, sve četiri autorice ipak imaju neke zajedničke crte od kojih jedna prevladava: u romanima nisu ugađale nikome, ni čitateljima ni zapadnoj povijesti književnosti, jer su za odnose, događaje i likove koje su konstruirale u njima morale otići daleko od sigurnog utočišta općih mjesta i kanonskih uzora. Takav se tip pisanja uvijek pokazuje učinkovitijim, pogotovo u kontekstu stvaranja autorske poetike koja se odupire trendovskim strujama i stvara neki svoj materijalni svijet kroz bavljenje univerzalnim temama iz novog očišta, ali i destabilizacije i dekonstruiranja stereotipnih pogleda na koji smo kao čitatelji/ce naučeni/e kad se kroz tekstove suočavamo s određenim temama, u ovom slučaju – ratom i njegovim posljedicama na žene.
Odakle početi? To je pitanje mučilo i Maryam Madjidi kad je razmišljala kako uobličiti svoje „perzijske priče“ u nešto što će dati smisao životu „koji je morala ispričati“. Kad se u ranim dvadesetima nakon sedamnaestogodišnjeg egzila prvi put iz Pariza vraća u Teheran, baka je podsjeća da je oduvijek bila pripovjedačica i to je gura da napiše Marxa i lutku (2017.), roman koji se može čitati i u (pomodnom) autofikcijskom ključu. No, to bakino podsjećanje nije bila puka uspomena na djevojčicu nego uputa kako se riješiti suvišne boli i patnje koja je nastala izgnanstvom i rasipanjem zajednice, obitelji, pa onda i identiteta. Raspad započinje u vremenu preobražavanja Irana u Islamsku republiku na čelu s Imamom Homeinijem i djelovanja tajnih i fragmentiranih opozicija, između ostalih i komunističke, čije su pristaše bili Maryamini roditelji. Repersalije koje su uslijedile potom, a kojima se otvara roman i to prizorom Maryamina ujaka u zatvoru koji upisuje iglom njeno ime u kamen da ne poludi, upozorenje su Maryaminim roditeljima što im se može dogoditi. Život u stalnome strahu mijenjaju za život u europskom velegradu i ništa ih ne može pripremiti na nove društvene norme, imigrantski identitet koje im društvo daje i koji potom internaliziraju. Takav život u novoj zemlji stalna je prepreka inkluziji, jer se iz neprijateljske daljine i one najveće traume ublažavaju osjećajem sveprisutne nostalgije za napuštenom zemljom. Još se veći rasap identiteta događa kad Maryam počne „gubiti“ perzijski jezik, i to cijepa obitelj na još manju jedinicu. No, Maryam se u svojim dvadesetima vraća perzijskom jeziku, i iako Marxa i lutku piše na francuskom i za njega dobiva Goncourta za najbolji debitantski roman u Francuskoj, upravo bivanjem na razmeđu svoja dva jezika i kultura i načinima na koje ih koristi kada piše, čini Marxa i lutku važnim romanom. Kroz neočekivane lomove rečenice, začudnu strukturu i određenu melankoliju koju zatječemo u tekstu, ali i sjajan prijevod Marka Gregorića, Marx i lutka daje nam dovoljno prostora da, čak i ako nas je povijest kojim slučajem zaobišla, na pravi način fokusiramo priču o strahotama revolucije i odmazda kojima su Iranci bili izloženi.
Povratak (2011.) Dulce Marije Cardoso otvara slične teme kao i Marx i lutka, no svoj okular prebacuje na područje Angole i Revolucije karanfila 1974. koja postaje povod dekolonizaciji Angole od Portugala te naznačuje početak građanskoga rata 1975. Za Portugalce koji su u to vrijeme bili u Angoli, a bilo ih je više od pola milijuna, to je značilo povratak u Portugal. No, integracija u društvo koje je naoko „njihovo“ ne protječe glatko ni s dobrodošlicom. Portugal ih, naime, gleda neprijateljski i s nepovjerenjem, na isti način na koji su oni gledali Angolce. U Povratku upravo to neprijateljstvo i nepovjerenje bilježi petnaestogodišnji Rui koji iz Angole bježi sa svojom bolesnom majkom i sestrom, te svi troje privremeno bivaju smješteni u jedan hotel. No, iako nas priča iz Ruijeve perspektive nekako uljuljava u ideju da je njemu načelno dobro i da će se nekako othrvati s kojim god problemom da mu se stvori putem, stvarnost je poprilično drugačija. Raspad kolonijalne vlasti znači i raspad obitelji, koji se kao neka zla slutnja i prije svih socio-političkih problema počinje događati u krugu obitelji još u Angoli: majka obolijeva od demencije i počinje zaboravljati manje-više sve. Lijekovi to usporavaju, ali nisu trajno rješenje, što se može čitati kao naslućivanja onoga što dolazi – izgon i raspad društva. Dok majčina fizionomija odustaje jer ne bi mogla podnijeti treću verziju svoga života (prvi onaj u Portugalu, drugi onaj u Angoli i treći kao izbjeglica u Lisabonu), Rui i njegova sestra pokušavaju uhvatiti zalet u „novoj domovini“ bez oca čiju sudbinu od povratka ne znaju. Tijekom pokušaja da se integriraju u društvo, doživjet će diskriminaciju na svakoj razini, od škole gdje će ih učitelji gledati s prijezirom i stavljati u zadnje klupe da ih ne gledaju, do sestre kojoj siromaštvo i život u hotelu oduzimaju pravo na tinejdžerske godine, pa se za lokalne dečke koji ne žele biti s izbjeglicama, pretvara da je čitav život živjela u Portugalu, za lokalne djevojke koje ne žele biti prijateljice s izbjeglicama, pretvara da to nije, jer izbjeglice bije glas da su promiskuitetne i povodljiva karaktera. No, ono čime se Povratak bavi na suštinskoj razini nije samo povratak u domovinu nego i pokušaj povratka sebi, ideji sebe, želji o sebi. Kad se očeva sudbina napokon dozna i kad se otac napokon vrati u Portugal, ispast će da njegov povratak ni na simboličkoj razini ne predstavlja povratak u sretnije, idealiziranije dane. Pa kad Rui pred kraj romana i napuštanja hotela kaže „Ja sam bio ovdje.“, njegove riječi na čudan način bole, jer nije da u to mora uvjeriti samo sebe, nego i nas – njegove neprijatelje, njegove nepovjerenike, njegovo drugo ja.
I jezero Amadoca nekad je, navodno, bilo tu, i to kao najveće jezero u Europi koje bismo danas, da je još uvijek živo, mogli pronaći na teritoriju Ukrajine. I onda je, odjednom, nestalo, i sa zemlje i sa zemljopisnih karata. Njegov nestanak danas se povezuje s njegovim postojanjem uopće, kao greška kartografa ili krive interpretacije riječi poprilično slične nazivu jezera. No, ne nestaje u istoimenom romanu Sofije Andruhovič samo to fantomsko jezero nego i lice jednog čovjeka koji se iz rata vraća potpuno unakažen i neprepoznatljiv, a njegova su sjećanja u potpunosti izbrisana, baš poput Amadoce. Njegova supruga Romana, inače istraživačica/arhivistica u Kijevskom muzeju, prihvaća se gotovo nemogućeg zadatka za koji kao da je svojim poslom bila godinama pripremana – pomoći mu rekonstruirati njegovu prošlost i povratiti barem dio identiteta i sjećanja. Kako ispričati jednu tako slojevito i zamašitu priču bez klišeja i općih mjesta? Kod Andruhovič, odgovor je bio da je rasloji na tri poglavlja i tri narativne linije koje pratimo na 800 stranica romana koji već svojim fizičkim izdanjem govori o nekom obliku monumentalnosti. No, ispreplitanje povijesti Drugog svjetskog rata u jednom ukrajinskom gradiću, repersalijama i represijama za vrijeme sovjetskog upravljanja te sukobima s Rusima na istoku Ukrajine, Andruhovič za nas otvara pitanje traume i njenih ishodišta, ali i pitanje identiteta koji je toliko krhak da ovisi o sjećanju živuće osobe koja tako postaje najosjetljiviji i najpipaviji arhiv. Dok pratimo priču o Bogdanu i dok nas Romana svojim pristupom polako liječi, kao što zalječuje i Bogdanovo tijelo i razum, Amadoca (2020.) nas priprema na još strašnije i iskupljivije priče koje nose Uljana i Sofija. Ispisani s posebnom nježnosti i zahvaćeni na hrvatskom jeziku u sjajnom prijevodu Ane Dugandžić i Dariye Pavlešen, Amadocini junaci rekonstruiraju svoju povijest i identitet, a Andruhovič za nas konstruira novu vizuru na ratne strahote koje su se donedavno odvijale na europskom tlu (ili se još uvijek odvijaju) i koje se tek s neke fikcionalne ili konfabulirane vremenske distance može vidjeti za ono što zbilja jesu: užasi patrijarhalnih, traumama opterećenih sredina, koje ne štede nikog. Tako se i na ulogu Sofije Andruhovič kao spisateljice može gledati kao na ulogu arhivistice jednog (nad)vremena koja sve to zapisuje u jedan opširan roman, a koji je niti dvije godine od svog izdanja u potpunosti razorio i redefinirao ukrajinsko (a i europsko će) književno polje.
A da vremenska distanca nije jedini pogled na ratne strahote govori roman Iza leđa (2019.) Haske Šijan (isto u sjajnom prijevodu gore spomenutih prevoditeljica) koja bi, da je ukrajinska književnost velika, pervazivna, praćena i plaćena koliko i anglofona, za nju bilo književne pravde na razini Sally Rooney. Pogotovo jer je ovdje riječ o sličnim milenijalskim ishodištima, s tim da Haska ima temu, sadržaj i rečenicu koja informira toliko koliko i uznemiruje, i ono najvažnije – njeni se likovi odnose s društvom i njegovom povijesti. No, da se odmaknem od često nepoštene i površne komparativne usporedbe dvaju književnih opusa i/ili pisaca/spisateljica, Iza leđa kroz protagonistkinju Martu ocrtava milenijalski život u Ukrajini koji je s jedne strane građanska utopija, a s druge ratno poprište. Ukrajina nije na kraju svijeta, dapače, tu je, na europskom tlu, i ratni je sukob odjednom preko Martina dečka Maksa koji odlazi iz Lavova na front u istočnu Ukrajinu, translatiran na društvene mreže kroz 438 lajkova i 142 komentara koliko prikuplja Maksov „check-in“ u vojarni. Marta je bijesna i ogorčena, želi život koji je više od stalne strepnje od smrti, razaranja, ludila, patriotizma kojim su zadojeni ukrajinski muškarci i žene, ona želi svoju mladost, jer zna da će Maks, i ako se vrati, zapravo vratiti kao netko drugi. Svjesna da je Maksova odluka o odlasku na ratište u patrijarhalnom društvu ona koja se slavi, i da ona kao žena zbog nje postaje nevidljiva, Marta kreće na svoj put oslobođenja. Mit o Penelopi i onome što žena „treba“ i „mora“ kad ispraća muškarca u rat bez da je se išta pita, počinje preispisivati i davati mu svojevrstan legitimitet čak i kad glavinja i/ili poražava sebe samu. Čitajte Hasku, čitajte Iza leđa kao suvremeni izvještaj s ratišta u kojem se, zapravo, tek stasala djevojka goloruka bori s patrijarhatom koji i žene i muškarce i djecu pretvara u, da parafraziramo njenu kolegicu i sunarodnjakinju Andruhovič, „komade mesa s očima“.
Gdje i kako do ovih knjiga:
Marx i lutka – dostupna u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, a u KGZ-u može se posuditi i u digitalnom izdanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju u većini knjižara većih gradova RH i putem internetske stranice izdavača.
Povratak – dostupna u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, još uvijek nije dostupna u digitalnom izdanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju putem internetske stranice izdavača.
Amadoca – tri primjerka su dostupna za posudbu u KGZ-u, u ZaKi aplikaciji još je uvijek nema, kao ni u većini pretraženih drugih gradskih knjižnica u RH; dostupna za kupnju putem internetske stranice izdavača.
Iza leđa – dostupna za posudbu u većini pretraženih većih gradskih knjižnica RH, još uvijek nije dostupna u digitalnom idanju preko ZaKi aplikacije; dostupna za kupnju u većini knjižara većih gradova RH i putem internetske stranice izdavača.
Monika Herceg 
Leave a Reply