1.
SUZANA:
Ja sam Suzana. Za dva i pol sata ću napuniti četrdeset i pet godina, a osjećam se isto kao i prije deset, dvadeset ili trideset godina. I to me pomalo plaši. Voljela bih željeti što duži život i imati barem neke planove. To bi trebalo biti prirodno, ali nemam ništa od toga, pa čak ni strah od smrti. Osim toga, dobro bi mi došao jedan problem, velik i konkretan, a ne ovako sve nešto na sitno, malo po malo. Da. Ja trebam taj jedan problem koji će pasti kao bomba i riješiti sve ove pizdarije koje se godinama skupljaju kao dlake u odvodu moje glave. Nešto dođe i prođe, a nešto se zadrži, zapetlja i nastavi usporavati daljnji životni tijek. Te najžilavije dlake uglavnom su muškarci, definitivno majke i ponekad djeca.
2.
SUZANA:
Na kiosku ispred banke kupujem bijeli Philip Morris za Ivu. Ponosna sam na sebe. Danas punim četrdeset i pet godina i kupujem cigarete za svoju kćer, a u torbi nosim pištolj njezinog dečka. Ulazim u banku visoko podignute glave i čekam svoj broj. Sestra moje kolegice me pozdravlja u prolazu laganim dodirom po ramenu. Okrećem se za njom. Ona žuri. Maše mi hodajući prema izlazu. Nas dvije smo slične. Mi peglamo veš u ponoć, ne kasnimo sa računima, ne tražimo povišice i ne pričamo s punim ustima. Nas dvije smo slične no ona je ipak malo bolja od mene. Ona je za dvadeset minuta bolja od mene. Ona će sada uzeti kavu za van i na vrijeme doći na posao. Po lakoći njezinog hoda da se zaključiti da joj je ovaj dan dobro započeo. Zavidim joj. Banka je skoro prazna, a brojevi stoje kao tetovirani na ekranu. Nitko me ne vidi. Nitko me ne zove. Nitko ne pomišlja da bih ja, ovako obična i nevidljiva, mogla imati u torbi nešto opasnije od tableta za smirenje.
BANKARICA:
A68.
Izvolite.
SUZANA:
Dobar dan.
Suzana joj daje svoj fascikl.
BANKARICA:
Sjednite.
Suzana sjeda na stolac. Torbu stavlja na koljena, drži je grčevito uz sebe.
SUZANA:
Moja kći će studirati glazbenu akademiju u Beču. Violončelo.
BANKARICA:
Čestitam.
SUZANA:
Nisam se došla hvaliti, nego trebam pomoć…život studenta u inozemstvu košta, pa me zanima…
BANKARICA:
Vi imate kod nas aktivna dva kredita. Kredit za automobil…
SUZANA:
Istječe za deset mjeseci.
BANKARICA:
I do tada niste kreditno sposobni.
SUZANA:
Kada se sve stavi na papir, zaista stavi, ispostavlja se da je studij djeteta negdje drugdje skuplji poduhvat nego što zamišljate.
BANKARICA:
Brojke su tu. Ne zamišljam ih.
Suzana šuti.
BANKARICA:
Vaša financijska opterećenja su u ovom trenutku vrlo blizu najvišeg mogućeg limita za nekoga poput vas.
SUZANA:
Nekoga poput mene? Ali ja sam godinama zaposlena kao pravnica u…
BANKARICA:
Gospođo Radman-Gorski, nitko vam u ovom trenutku neće odobriti dodatni kredit.
SUZANA:
Baš nitko?
Bankarica kimne glavom i dalje ne skidajući osmjeh.
BANKARICA:
Jeste nešto u rodu Gorskom? Piscu?
SUZANA:
Bivša žena.
BANKARICA:
Čitala sam o vašem razvodu.
SUZANA:
Aha. I još ćete imati prilike. Uskoro mu izlaze memoari.
BANKARICA:
Jedva čekam! Kad će to? Uskoro?
SUZANA:
Uskoro.
BANKARICA:
Ako je gospodin Gorski kreditno sposoban, savjetovala bih…
SUZANA:
A ja se ne mogu natjerati ni da pogledam taj njegov rukopis.
BANKARICA:
Otac je dužan financijski sudjelovati u redovnom školovanju djeteta.
Suzana se počinje histerično smijati.
SUZANA:
Dakle, najpametnije bi bilo da opljačkam banku.
BANKARICA:
Oprostite?
SUZANA:
Ne moram vašu. Vi ste mi nekako simpatični, iako očito pratite rad mog bivšeg muža.
Bankarica ustukne. Napeta tišina traje nekoliko trenutaka.
BANKARICA:
Mislim da bi to bilo sve za danas.
Suzana ništa ne odgovori niti se pomakne.
BANKARICA:
Gospođo, stvara se gužva. Mislim da smo završili.
Suzana ustaje i hoda unatrag prema izlazu.
SUZANA:
Imam samo još jedno pitanje. Ako prodam auto i pokrijem ostatak tog kredita…
BANKARICA:
(naglo je prekida)
Tada dođite. U ovom trenutku vam zaista ne mogu ništa ponuditi. Doviđenja.
SUZANA:
U ovom trenutku mi ništa ne možete ponuditi.
Bankarica je želi požuriti. Ignorira je. Uzima slušalicu i okreće glavu u stranu.
SUZANA:
Da. Ja ću razmisliti i vidjeti. Hvala vam.
Bankarica je ignorira u potpunosti. Suzana pokunjeno ustaje. Izlazi hodajući polako, unatrag, s rukom u torbi.
SUZANA:
I oprostite zbog…(zastane) Ugodan dan želim. Doviđenja.
Kada napusti osobnu bankaricu, još neko vrijeme gleda prema banci. Duboko diše. Tako stoji nekoliko trenutaka, prije nego ode pognute glave.
Monika Herceg 
Leave a Reply