*
Kćer mi govori da će me sve naučiti.
Zaista, njene četiri godine
strpljvo mi objašnjavaju
da se stvari povremeno moraju premjestiti.
Ništa ne zaslužuje
biti uvijek na istom mjestu.
Ujutro uvlači glavu u moje ruke
i čeka dan da padne na nas obje.
Moje četiri godine slušaju
o gradu u koji se trebamo vratiti.
Kad prestane ono što ne imenujemo.
Djetetu je sve lako objasniti.
Zapravo, mi nismo gdje bismo trebali biti.
Prilaze nam tuđi zarezi i točke i ne znam
mislim li već tada o svijetu kao hrpi riječi
koju uvijek mogu presložiti.
Već s pet godina
grad je zarobljen na fotografiji s mojim
krezavim osmijehom.
Grad je oslobođen.
Grad je spašen.
Grad je predan drugoj vrsti stvrinara.
Grad je ispod ruševina
mome ocu izmamio osmijeh.
Stvari su onakve
kako ih se sjeća.
*
Trava je obrasla sve što je stigla
u tom vremenu bez koraka,
trava do bokova.
Grad nikad nije bio moj.
Nasljedila sam ga u pričama
o onom što se čeka
toliko dugo da se od čežnje oboli.
Pazila sam se takve tuge
za gradovima i ljudima
gledajući kako se ona namata
oko moga oca.
Monika Herceg 
Leave a Reply