Imenovanje mraka

Otac nas je izbjegavao. Ponekad mi se čini da je bio samo imenica koja je opisivala lažnu funkciju unutar organizma naše obitelji. Kao i fantomska ruka, činjenica da se ponekad javio osjećaj njegove ljubavi prema nama nije zapravo bila ljubav, nego naša potreba da dobijemo ono što nikad nismo imali pa smo u tim rijetkim trenucima pažnje vidjeli sve što nam je nedostajalo.

Baba je, dok je bila živa, govorila da je sve to od rata. Mrak koji je ostao i nakon što je sve naizgled završilo, gori od samog rata jer je izjedao potiho kao tumor. Bio je ono što nije dalo ocu da spava, ono što je odvezivalo njegove mahnite šake. Mrak u kojem su se kiselile sve ružne riječi, gusti mrak koji bi učas obuhvatio cijelo brdo, mrak koji se selio s nama gdje god da smo bili, mrak uporan i gotovo naš, ako bi se mrak ikada mogao posvojiti. Selio se s nama iz dvije sobe trošnog kućerka u veću kuću ne mareći za povećanje prostora. Uvijek ga je bilo dovoljno da bude potpun i sveobuhvatan, da nagriza uporno kao vlaga zidove. Mrak radi kojeg je majka par puta pronašla oca na tavanu sa štrikom. Mrak zbog kojeg bismo noću čuli Matu kako razbija po vikendaškoj kući. Plač plavokosog sina koji smo zamišljali, iako ga nismo čuli.

Mrak je bio donio i rat. Donio ga je tako da nitko nije vjerovao da je počelo doba neprestanog straha; čak ni kada je potekla krv mnogi nisu htjeli otići misleći da ništa ne može biti tako strašno da ih prisili da pobjegnu. Možda su stabla sve znala prije nego su vijesti i puške stigle do sela. Možda se moglo naslutiti da dolazi vojska po trzajima vjetra koji je dražio njuške seoskih pasa pa su lajali satima prije nego je prvi pucanj ušao u drveno tijelo trešnje na ulazu u selo. Metak pun nezadržive snage. Zrak je pred njim ostao ukočen, sabijen u prasak ubojitog zagrljaja. Stara trešnja imala je stablo koje je skladištilo desetljeća tuđih života pa je metak apsorbirala svojom čvrstoćom. Ali jedna trešnja nije bila dovoljna da rat ne započne.

Nikolinom bratu sjekli su glavu na panju kad je vojska zauzela selo.

Put koji prolazi kroz srpsko selo do našega, osim što je dvostruko kraći, uvijek je bio manje oštećen od onog koji ide kroz hrvatsko selo. Mato je uvijek vozio novi, skupi auto i dolazio do sela sa srpske strane, a majka je znala reći da njega Iva ne psuje samo jer ga se boji, a nju može jer je žensko i sama. Ona je često znala ići u srpsko selo. Popila bi kavu, kupila sir i jaja. Susjedi Srbi ujesen bi joj, otkako nije bilo oca, pomogli navući drva iz šume i preorati baštu, ako treba i pokositi. Susjed Iva tad bi se zatvarao u kuću i spuštao sve rolete na prozorima.

Glava koju često sanjam nekoliko minuta beživotno leži kao da je otkinuta od lutke. Oči su sitne, nacrtane. Nema krvi ni tkiva, samo mekana plastika iz koje izbijaju plavi čuperci. Kad napokon dotakne moje prste, plastika s kojom se suočim na trenutak me utješi.  Moj ken, to je samo moj ken kupljen na prostranstvu tržnice rabljene robe, ken izvučen iz hrpe starih igračaka, ken kojem su bile izgrižene ruke. Suosjećala sam s osobom koja ga je grizla, osjetila sam držeći ga da je nagrizala plastiku kao što je strah nagrizao nju, možda u sličnim trenucima kao što su bili oni kad bih po očevim teturavim koracima primijetila da je pijan.

Baba je pričala kako je mogla čuti kako vatra liže kuću, glasnu smrt koja proždire sve ostalo. Pod buretom od rakije bilo je nemoguće tiho disati. Pronašao ih je susjed iz srpskog sela. Djed je posrao gaće kad ga je ugledao, a on je bure spustio natrag nad njih. Dva dana bili su ležali na zemlji odvojeni hrastovinom od umiranja.

Ponekad otvorim oči u mraku, udišući miris ustajale rakije koji se uvukao u drvo. Nema ni babe, ni đeda. Sjedim u lokvi svoje mokraće. Vani je baš onako kako je baba opisivala. Buka nadglasava razum. Moje ubrzano disanje ispunjava bure ljepljivim strahom. Ne usudim se pomaknuti. Kao što se nisam pomicala kada bi prišle očeve šake. Tijelo je plavljelo, kosti i ljubav pucketali su pomiješani, kao drva u vatri. Uvijek sam bila na korak daleko, na korak od toga da vratim glavu tijelu, na korak da uzvratim udarac.

Još uvijek se bojim praznog prostora. Prije sna pokušavam otjerati osjećaj da sam najmanja na svijetu i veliko ništa udara u mene toliko jako da poželim nikada ne zatvoriti oči. Često sam znala šetati do ulaza u selo samo kako bih dodirnula trešnjino stablo, njene ukočene, suhe ruke koje su izgubile pokušaj borbe s prolaznošću. Bolest je i nju nagrizala, godinama nije davala plodove, podivljala je. Trešnju sam dodirivala kao da je mama, gladeći tijelo za koje sam znala da je trpjelo koliko je moglo, tepala sam joj i zamišljala kako uzvraća zagrljaj.